Sniper Elite ove godine puni tričavih 17 godina postojanja serijala. Kroz iteracije, ove AA igre su imale solidnu evoluciju iz linearnog dosadnog šutera iz trećeg lica u punokrvno stealth sandbox iskustvo, što petica dodatno potvrđuje. Vodite Karla Ferburna, koji igrom slučaja nabasa na tajni nacistički projekat tokom 1944. godine u Francuskoj, te ćete kroz ogromnih osam misija pokušati da sputate ovaj poduhvat prije nego što bude prekasno za saveznike. Priča u Sniper Elite 5 se ne odlikuje nekim kvalitetom, mada to nikada nije ni bio fokus SE igara. Ipak, bilo bi lijepo da je Rebellion malo poradio na ovom segmentu. Kroz misije, dobijaćete minimalno ekspozicije kako bi priča imala strukturu i neku ideju vodilju ka svom zaključku. Sporedni likovi jesu povremeno intrigantni sa svojim pričama i poprilično tvrdim škotskim, engleskim i francuskim akcentima, ali svakako nemaju dovoljno vremena na ekranu kako bi vam išta više pružili od daljeg progresa glavnog narativa.
Sniper Elite 5 ima kampanju sa ogromnih osam mapa po kojima ćete u potpuno sandbox fazonu imati priliku da rješite nekoliko većih zadataka u redoslijedu i maniru u kojem god vi poželite. Ovaj redoslijed može čak i uticati na pozicioniranje određenih meta, međutim to su retki slučajevi i ovdje počinje da se urušava taj sandbox aspekat koji je Rebellion pokušao da ucementira. Primarno, stealth nije bio nikad bolji, što je zapravo i uticalo na ovaj problem, s obzirom da su nivoi nešto lošije dizajnirani nego u prethodniku. Stvara se utisak odvojenih arena po nivou koje su tehnički mini nivoi, pa uprkos različitim načinima pristupa, ovi segmenti mapa se ponašaju maltene skroz homogeno bez nekog uticaja spoljašnjih dešavanja na ostatak nivoa.
Pucačka mehanika je doživjela unapređenje kada ne govorimo o snajperisanju, ali i dalje predstavlja znatno lošiju opciju od šunjanja i snajpera. Nišanjenje i cijelo iskustvo i dalje djeluju nezgrapno, s obzirom da igra nije dizajnirana oko tih segmenata. Karl sada ima i veliki izbor oružja i nadogradnji putem nalaženja radnih stanica po mapama uz otključavanje novih opcija. Ove opcije solidno utiču na ponašanje vašeg oružja, pa je svakako i preporučljivo da se fokusirate na nalaženje nadogradnji, uz to što će vas igra stvarno nagraditi opcijom da se prilagodite svom stilu igre.
Ono što je takođe unijeto u ovu iteraciju serijala jeste i rudimentarni parkur koji je pretjerano ograničavajući i limitra vas maltene na mjesta isključivo namjenjena za pentranje, dok ćete često nailaziti na male zidiće i zidine koje okružuju nivo koje iz nekog razloga ne možete preskočiti. Protivnici se znatno prirodnije ponašaju, sa nešto organizovanijim kretanjem, kao i znatno boljom i realističnijom linijom vida, pogotovu u vertikalnim situacijama, mada i tu postoji problem gdje je AI isprogramiran da se zalijepi za zaklon čim pokušate da ih poskidate dok držite dah. Iako ovo ne zvuči toliko problematično, protivnici su sposobni da se maltene teleportuju iza zaklona, te ćete iritantno samo gledati u ekran kako nacisti magično uspjevaju da pobjegnu od vašeg nišana. Igra je sada ustanovila i konačan broj objekata koje možete koristiti za skretanje pažnje i lomljenje sijalica po nivoima, pa je rezultat ovoga i čest slučaj gde će vaš cilj da se savršeno prošunjate biti uskraćen, što ponovo predstavlja relativno neintuitivno rešenje.
Vizuelno, SE5 vas neće oduvati sa stolice, ali i dalje uspjeva da izgleda odlično u većini slučajeva. Dizajn nivoa, ako zanemarimo problem sa gejmplejom, je predivan i sve lokacije su bazirane na istorijskim, i stvarno vjerno prenose Francusku tokom rata. Glasovna gluma je uglavnom rudimentarna, s obzirom na to da je priča ovdje u potpuno drugom planu, dok muzika ne odiše nečime više od klasičnih numera vezanih za žanr i serijal kroz ambijentalne „borbene“ kompozicije.
Ono što SE5 donosi jeste kooperativni režim za kampanju, gdje sa drugarom možete prelaziti brojne izazove, pa je ovo jedan od boljih načina da pronađete sve skrivene stvari po nivoima ili se samo uskladiti sa nekim za lakši prolaz kampanje. Nije da će vam to biti preterano izazovno, jer je Rebellion iz nekog razloga dodatno olakšao igru, uvodeći i Very Easy mod, dok Authentic+ mod iz prethodnika nedostaje, pa vam ostaje samo klasičan Authentic koji ponovo djeluje nešto lakši nego u prethodniku.
Pored tipičnog co-op režima, najveća inovacija jeste Invasion mod koji dopušta igračima da upadnu drugima u igru kao nacistički snajper i da se love međusobno po nivou. Nažalost, ovo zvuči veoma interesantno samo na papiru, jer će ovi dueli često potrajati predugo, dok je u očiglednoj prednosti onaj koji vrši invaziju na vašu partiju, s obzirom da ima okvirnu lokaciju gdje se nalazite. Ako volite ovu igru mačke i miša i konstantan strah da će vas neko skinuti dok provirujete, ovaj mod je pun pogodak, ali ipak malo razbija tempo, posebno za igru koja se bazira na stealth sistemima. Odatle često i dolazi inicijativa da pokušavate da pređete igru šunjajući se, jer ako ste u čistom singlplejeru, čak i da igrate kao Rambo, igra vas neće spriječiti da protrčite maltene kroz sve što ima da ponudi.
Što se tiče optimizacije, Rebellion je ovdje znatno bolje odradio posao nego u prethodnicima, makar kada govorimo o konzolnim verzijama. PC verzija je istačkana manjim bagovima koji neće praviti problem, mada antialiasing umije izgledati loše na skoro svim platformama zbog čudnog renderinga koji FSR 1.0 pruža.
Generalno, SE5 je jedno pomješano iskustvo. Ako ste fan serijala i sandbox šunjalica, sigurno ćete uživati u igri, uprkos svim nedostacima. Ako pak tražite nešto sirovije i istančanije iskustvo, ovdje vjerovatno nećete naći užitak.
.jpg.webp)
.png.webp)
