RECENZIJA Final Fantasy 16

Kada spisak zasluga odnosno takozvani “credits” počne da se odmotava na ekranu nakon prelaska jedne ovakve igre, tek tada uvidite koja armija ljudi je učestvovala u njenom stvaranju. Koja količina kreativnih i talentovanih umova je morala da se udruži u zajedničkom cilju kako bi nastalo nešto ovako ekstravagantno. Final Fantasy kao renomirano ime u industriji video igara, okupio je impresivan broj nesumnjivo pasioniranih individua kako bi izrodio svoj šesnaesti nastavak.

Prosto je neverovatno da je već prošlo sedam godina od izlaska petnaestog nastavka serijala, naslova koji je čini se imao najbolju reklamnu kampanju u istoriji video igara, kako bi nas sve naoštrio za igranje jedne od najslabijih karika u istoriji franšize. Iako nije loša igra, bilo je tako mnogo grešaka u koracima koji su je konstantno spoticali. Na stranu potpuno izmenjen borbeni sistem koji je serijal odvukao u drugom smjeru, zaplet i kompletan narativni tok, bili su blago rečeno loše urađeni.

Tempo pripovedjanja, samo je još bolnije plasirao izuzetno neintrigantnu priču, pa je cijela pustolovina rezultirala utiskom kraćeg putovanja sa društvom, koje je, eto, tako negdje i tako nekako, krenulo po zlu. A sada, sedam godina kasnije, mogu slobodno da kažem da je serijal uspio da pronađe čvrsto tlo i stane na noge. I to ne na noge, koje su ga svih ovih decenija nosile istom formulom, već na one, koje je bezuspješno pokušavao da oformi prethodnim nastavkom.

Da budem savršeno iskren, rizikujem subjektivnost omamljen utiscima, jer sam igru završio prije nepunih pola sata i još uvijek sam euforičan. Ali, kako nije u pitanju, film koji se gleda dva sata već igra koju sam prelazio gotovo četrdeset i pet, imao sam vremena da slažem i preslažem impresije u generalno mišljenje koje bez obzira na odugovlačeću uvertiru, jedva čekam da podjelim sa vama.

Nemoguće je govoriti o ovoj igri a da je ne seciramo na barem nekolicinu njenih sastavnih djelova. I to onih za koje smatram da zavrijeđuju najviše pažnje. Ovom prilikom to bi bili grafika, zvuk, priča, gejmplej i atmosfera.

Final Fantasy XVI izgleda sjajno, u to nema sumnje. Ali za to nije zaslužna samo sirova snaga plasirana kroz trenutnu generaciju video igara. Više od svega, Final Fantasy XVI izgleda odlično zbog svog dizajna. Dobro, i sirova snaga modernih igara je tu zaslužna jer igra “pršti” od efekata koji se najviše tiču osvjetljenja – bilo da je u pitanju svjetlost zvijezda ili džinovske, vatrene kugle koja juriša ka protivniku.

Svet je vizuelno inspirisan srednjovjekovnom Evropom, pa tako u njemu nećete naići na velik rasni dijapazon likova. Ali zato je raznovrsnost lokacija i više nego impresivna. A tek kada krenu da se ređaju prelijepi vidici ili umjetnička scenografija, vjerujte da sam besomučno pritiskao dugme za slikanje ekrana u nastojanjima da sa vama podjelim što više lijepih kadrova.

Dizajn likova, čudovišta, mitskih protivnika i životinja koje tumaraju unaokolo, za svaku je pohvalu. Osjetna je i razlika naspram ostalih igara iz serijala po pitanju ozbiljnosti u dizajnu, jer svijet gdje se odigrava radnja igre, značajno je okrutniji od onih na koje smo do sada navikli. Tu su i grafički izraženije scene praćene poštenim količinama krvi. Ali nemojte da očekujete razlijetanje udova po ekranu, jer serijal zasigurno još uvijek nije spreman da zaviri u sfere Mortal Kombata (a nadamo se da nikada i neće).

Neki grafički momenti su manje impresivni, kao recimo predjeli slabije vegetacije ili lošije izvedene travnate površine. A tu su i trenuci kada manjak interakcije sa okolinom kvari utisak, kao recimo efekti vode koje nema često ali kada je prisutna, neće značajno reagovati na vaše kretanje kroz nju. Ili generalno nepostojanje predmeta koje biste mogli da uništavate i iz njih skupljate resurse, što bi kretanje kroz svet učinilo malo manje “plastičnim” i više zabavnim.

A tu su recimo i animacije lica koje su nešto skromnije ali vrše posao. Barem kada je u pitanju engleska sinhronizacija, jer su pokreti usana ipak prilagođeni ovim glasovima a ne izvorno japanskim. Ovo je možda neobično, ali i očekivano od jednog većeg japanskog studija, s obzirom na zapad kao primarno tržište.

U skoro svim ostalim slučajevima, grafika će vas sigurno pošteno razdrmati. I kada istražujete svijet a i kad krene prenaglašena akcija, sve izgleda apsolutno sjajno. Nažalost, igra ne nudi mnogo grafičkih opcija. Na raspolaganju je jedino izbor između boljih performansi i više rezolucije, a neke efekte kao što je recimo “motion blur” nije moguće isključiti. I pored toga što ovo generalno ne razočarava, igra ima momente kada frejmrejt značajno opadne, pa bi neke dodatne opcije bile poželjne, kada već optimizacija nije bila savršena.

Za kraj, moram da pomenem apsolutno božanstvene animacije koje je opet, skoro pa nemoguće razlikovati od same igre. Ovome doprinosi maestralno izvedena tranzicija između “real time” i “prerenderovanih” scena, koja predstavlja vjerovatno najimpresivniju mešavinu igre i animacije koju sam ikada video. Potpuno nesvakidašnji doživljaj za nekoga ko ove stvari inače lako primjeti. Idealna kompresija video materijala i njegova besprekorna implementacija u sam gejmplej, nije nešto što se često viđa.

Kada je zvuk u pitanju, i ovde je situacija gotovo pa savršena. Ne samo da su zvukovi efekata i ambijenta sjajni, već je i glasovna gluma na vrhunskom nivou. Iznenađujuće za mene, ali kompletnu igru sam prešao sa engleskim glasovima, jer je glumačka postava odradila natprosječno dobar posao. Čak je i moja djevojka, koja umije da bude izuzetno rigorozna na ovom polju i da nacrni neka od mojih omiljenih glumačkih izvođenja, pohvalila glasovnu glumu rekavši da nema baš nikakve zamjerke. Ovo vam je, vjerujte, preporuka iznad svih preporuka!

A tek muzika! Serijal jeste poznat po nevjerovatnoj muzičkoj podlozi, ali ovaj put sam bio i više nego prijatno iznenađen. Da je vrag odneo šalu, uvidio sam tek nakon što sam samog sebe uhvatio kako pevjušim temu koja se čuje za vrijeme borbi. U pitanju je definitivno album, koji ću preslušavati više puta narednih godina.

Na ovom polju, jedinu zamjerku mogu da iznesem po pitanju audio režije. Pod ovim mislim najviše na način kako je muzika plasirana, odnosno kako je prilagođena dešavanjima na ekranu. Tako je na primjer borbena tema zapravo jedna dugačka kompozicija koja se sastoji iz više djelova različitog intenziteta. I umjesto da se ovi djelovi prilagode borbama, odnosno da u intenzivnim djelovima svira naglašena a u ležernijim mirnija muzika, razvojni tim je odlučio da pjesma svira u celosti za vrijeme borbi – pa kud puklo.

Ovo je rezultovalo mnogim situacijama gdje je epska muzika “pumpala” potpuno mirnu scenu ili pak odavala romantične vibracije dok sam neprijatelje besomučno sjekao kao da su mi krivi za sve loše u životu. Dobro, tu je poneki momenat gdje su tranzicije urađene dobro, ali u većini slučajeva kada se borba otegne pa pjesma krene u svoj “režim za venčanja”, nisam znao da li treba da tučem neprijatelja ili da ga poljubim.

Priča sa druge strane, nije idealno štivo. Za početak, ovo je Final Fantasy koji svojim temama želi da se približi starijoj publici, ali svojom pričom ne uspjeva sasvim da savlada prepreke već viđenog, što zrelijim igračima može lako da zasmeta. Igra u početku deluje kao da je inspirisana “Igrom prestola”, a svoje kraljevstvo postepeno ispunjava motivima prevrata, spletki, izdaja, istopolnih romansi i golotinje, surovosti i mnogo, mnogo psovki. U početku mi je bilo veoma čudno da u jednoj igri ovog serijala čujem/pročitam takvo izražavanje i posvjedočim iole lascivnim scenama. Ali kako je igra nastojala da izgradi jedan svijet na granici opscenosti, nekako je ubrzo sve postalo i prirodno.

Počevši od prostijeg zapleta, igra pronalazi svoj put u očekivano grandioznije rasplete. Pa neki od motiva koji u početku grade priču, vremenom ili gube na značaju ili u potpunosti nestaju pod novim dešavanjima. Tu su i motivi robovlasništva, porodice, želje za životom ali naravno i smrti. Obično biste poželjeli da živite u nekom od Final Fantasy svjetova, ali vjerujte – ne i u ovom.

Dok protagonista nažalost nije najzanimljiviji karakter za posmatrati, pa čak ni par njemu najbližih likova, dobar broj sporedne postave ostavlja fantastičan utisak. Ali bez obzira da li vam je neki lik simpatičan ili ne, na kraju cijele ove pustolovine biće nemoguće, a ne saosjećati sa svima njima. Koliko god da priča ima očekivane ili otrcane zaplete, u suštini je nošena izuzetno jakom emocijom. A svaka priča ispričana kroz osjećanja, naposljetku pruža utisak veće dubine. Pa tako i ovde imamo slučaj jedne priče koja nije nikakvo remek-djelo, ali i te kako ostavlja utisak kvaliteta kakav nijeste očekivali.

Ono što me je dodatno iznenadilo, jeste količina animacija odnosno momenata koje ne igrate već gledate. Tu je bilo preko deset sati materijala, što običnih ćaskanja što okršaja epskih razmjera. Možda se ovo neće dopasti ljudima koji ne vole da “gledaju igre”, ali je nesumnjivo pomoglo da se izgradi svijet, a naročito likovi bez kojih ova priča tek ne bi imala nikakvih izgleda da dođe do izražaja.

Bez obzira na ovako neočekivan obrt serijala na teme za odrasle, gotovo podjednako velika promjena u odnosu na ono na šta smo do sada navikli, ogleda se u gejmpleju. Final Fantasy je svoj renome izgradio na žanru poteznih RPG igara. Pa dok se potezni aspekt već počeo gubiti u dvanaestom nastavku a u prethodnom prednjačio akcioni, sada je sirova akcija praktično sve što je preostalo.

Nećete voditi družinu u kojoj kontrolišete više likova, pažljivo ih naoružavajući probranom opremom. Nećete se služiti strategijom u borbama koje možete pauzirati u svakom trenutku kako biste eksploatisali slabosti protivnika. Ovdje je sve što imate vaš glavni karakter, jednostavan sistem vještina za unapređivanje i veoma bazičan set opreme koji se lako menja prostim napretkom kroz priču.

Ovo je veliki minus ako uzmemo u obzir činjenicu da igramo Final Fantasy igru a uz to smo i obožavaoci serijala. Trenutak kada se igra nekog serijala u potpunosti odrekne svoje prepoznatljive suštine, može biti krajnje srceparajuć. Iskreno, jako mi nedostaje ono što su ove igre oduvijek bile.

Sa druge strane – akcija je sjajna!

Negdje na pola puta izvođenja iz Devil May Cry serijala i neke od Warriors igara, FFXVI sjajno barata akcionim sistemom koji prosto “pršti” od dinamične tenzije. Nije u pitanju naročito duboka mehanika, jer na raspolaganju imate veoma jasan komplet poteza koje kombinujete. Izbjegavanje napada i brzi kontranapad, punjenje vještine kako biste iskoristili njen pun potencijal, precizno blokiranje i čuvanje specijalnih napada za pravi trenutak – neke su od osnovnih stvari, koje ćete se truditi da što bolje uvježbate.

Protivnici uglavnom imaju skalu za stav, koju kada im razbijete, postaju ošamućeni i znatno ranjiviji. Tada na scenu stupaju sve najjače vještine koje imate u arsenalu usled kjojih često nećete ni znati šta se dešava na ekranu, pa se naočari protiv epilepsije preporučuju svim osjetljivijim igračima. A s obzirom da tako nešto ne postoji, šta da vam kažem osim – pravite česte pauze.

Stvar doživljava vrhunac kada na scenu stupi i zvijezda igre – Eikon borbe. Eikoni su svi oni čuveni “summon” karakteri iz serijala i ovdje ne samo da ćete moći da ih direktno upravljate već su najveće bitke upravo između dvoje i više ovih nadmoćnih stvorenja. Za mene su dve “najbombastičnije” igre svih vremena (u smislu prenaglašene akcije) God of War 3 i Asura’s Wrath. Recimo samo da se Final Fantasy XVI neočekivano lagano ugnijezdio između njih dvije i prosto me oduvao u par navrata.

Možda više od svega, iznenadila me je atmosfera igre koja je uspjela da me u sebe uvuče nesvakidašnje dobro. Za ovo je zaslužna dijelom dužina igre, jer prosto nije moguće da se ne uživite u svijet koji posmatrate tako dugo. Ali, rekao bih još više, zaslužan je fantastičan sistem praćenja priče i dešavanja. Jednostavnim pritiskom dugmeta, možete sažeto pročitati detalje o pojmovima vezanim za scenu u kojoj se trenutno nalazite. A ukoliko ste željni dubljeg detaljisanja ili podsjećanja, postoji jedan čitav segment, gdje priču možete prelistavati kao i posmatrati dijagramom opisane odnose između svih važnijih likova.

Ukoliko iole imate namjeru da shvatite priču i šta se to dođavola dešava u ovom svijetu fantastike, praktično je nemoguće da bilo šta propustite ako se oslonite na bilo koji od ovih nevjerovatno korisnih sistema.

Ostatak atmosfere, nepogrešivo je izgrađen odličnim i živopisnim lokacijama, mnoštvom dijaloga karaktera u prolazu i svim ostalim natprosječnim elementima koji su mi pomogli da se u igru uživim sa izuzetnom lakoćom. Recimo, mjesta koja ste već posjetili, neće vam dosaditi jer kako priča napreduje, mogu izgledati sasvim drugačije. Po ovom pitanju, ovo je vjerovatno jedan od najatmosferičnijih naslova serijala, a to već samo po sebi mnogo govori.

Ovo je jedna od onih igara o kojoj prosto ne možete da govorite malo i staloženo. Bilo da ste ljubitelj serijala ili se prvi put srećete sa njime, utisci će vas prosto preplaviti. Istina, igra je izgubila mnogo toga po čemu je serijal bio poznat i na neki način, to je velika šteta. Umjesto toga, sada je ovdje pregršt novih i modernih elemenata za koje, bez obzira da li ih volimo, ne možemo reći da su loši.

U igru, koja je linearna, uloženo je toliko truda da se osjećam kao da sam u cugu pogledao dvije sezone neke dobre serije, pa kroz recenziju na tri kucane strane ne mogu sažeto da kažem ni pola stvari koje bih volio. Ali ono što je najvažnije od svega, mogu. Ova igra je topla preporuka.

Bez obzira da li ste obožavalac ili ne, posmatrajte je kao nešto novo i dozvolite sebi da se uživite u njen svet. Nekolicina zamerki koje bi se mogle navesti, prosto ne uspevaju da dođu do izražaja naspram svega onoga što ovu igru čini grandioznom. No, nada da će se idući nastavci više oslanjati na tradicionalne formule po kojima je serijal poznat, nije nešto što bi trebalo napustiti. Ali u kom god obliku da nas Final Fantasy očekuje u budućnosti, ukoliko bude serviran sa ovoliko ljubavi i truda, nema šanse da nas ponovo ne oduševi.

Podeli